Pokušavam da napravim smisao od svega što se dešava i nekad mi uspije nekad ne. Ko što kaže ona jedna pjesma “the skyline falls as i try to make sense of it all”.
U posljednje vrijeme sam u situacijama koje mi donose ljude daleko od mog mjesta u praiskonu* i pomišljam jesam li ja uopće ikad upravu? Onda kad dođe neko blizak i drag to bude toliki kontrast da mi zaslijepi oči od dragosti.
Šta bih voljela je da stav mene o meni ostane onakav kakvog ga ja osjećam jer mi je to bitno za solidno funkcionisanje… ali kad ti je pov uvijek iz tuđe perspektive onda te sumnja o tome kako te neko doživljava uvijek malo dotuče i zasmeta, posebno ako pomisliš da je neistinita (ružna može biti istinita, i lijepa može biti neistinita, ali je bolje kad je unakrsno). Pisala sam o tome i prije “kako biti na svojoj strani”, mislim da nisam naučila.
Šta mi je isto teško da progutam je – da nisu sve bitke moje i da ne moram da dam svoju riječ u nečemu, pa makar imala mišljenje o svemu. Uvalim se često u govna tako, a nit će moje mišljenje riješiti išta, niti… samo će ga neko uzeti za zlo ili okrenuti logiku protiv tebe jer si se nekad za nekog zauzeo.
*Mislim da ova stvar o praiskonu i ezelu nije samo naša interna, mislim da je univerzalna. U modernom svijetu ljude koji su daleko stvarni/ van našeg ezela nazivaju npc-evima, i mislim da je to nekako zdravo za ljudski razum, jer ko bi još percipirao da su svi ti ljudi koje sretneš na ulici ili u sred aerodroma ili one koji ti izlete na fyp stvarni?
Bila sam našla jedan citat o dobroti i resetovala sam telefon, ne mogu ga sada naći. Bilo je nešto o tome koliko je pogrešno definisati sebe ili ljude oko sebe “dobrim” jer nas to lišava odgovornosti da nekad stvari koje radimo mogu biti loše. Citat je bio iz intervjua producenta Bojack Horsemana, jer je htio da se ogradi od toga da je glavni lik serije “dobar”. Ljudi su taj lik glavne uloge gledali (kao što se inače gledaju glavni likovi) “dobrim”, bili su na njegovoj strani, a lik je kontinuirano bio loš prema svima oko sebe. Neki su to umotavali sa analizom “on je najgori prema sebi”, “to je njegovo samodestruktivno ponašanje”, a zapravo on je i dalje kroz epizode nastavljao biti najveće govno prema svima oko sebe, njemu je bilo ok. Na kraju je zaključak svega bi bio da moramo živjeti dan za dan, i ne dopustiti da nas neka grandiozna (tuđa ili naša) definicija nas samih osudi na kakvogod ponašanje. Mislim da je Raphael Bob-Waksberg a major overthinker. Također mislim da je vrijeme da ponovo pogledam Bojacka.
P.s. kladim se da nije isto kad je ženama Bojack Horseman draga serija i kad je muškarcima draga. Mislim da oni ovu seriju vide skroz drugačije, isto ono kao kad im je “Stepski vuk” draga knjiga.
“You do the work. You do it every day. And that’s what makes you a good person — not a single moment, but the consistent effort.”
“(…) ali kad ti je pov uvijek iz tuđe perspektive (…)”
A, ja te baš vidim kao autentičnu u ponašanju. Ne mogu ni da nazrem da usaglašavaš, pa čak, ponekad, ni da preispituješ svoj pogled na stvari ukrštajući ga sa perspektivama drugih.
Ili opasno mašim ili si se ti ubijedila, nekad, zbog nečega, u citirano.
Baš mi djeluješ slobodno.
Referenca mi je “strip”-dijalog.
Nismo samo ono što činimo. Imaš konglomerat odbrambenih mehanizama; najčešće se aktiviraju podsvjesno, pa i automatizirano, a oni značajno utiču na činjenje.
Zato namjera, ona prva misao prije djelanja (neobrađena), i jeste bitna. No, time se već bavi Bog.
Slažem se. Mislim da me i muči što nisam više sigurna da se Bog tim bavi (podsvjesno), bilo je lakše s tom frazom preći preko svega i prepustiti sve u neke pravednije ruke
Lijepo me vidiš. Ja sad mogu potvrditi je li to istina ili nije, ali samo iz tuđih perspektiva, jer iz moje “autentično” ne postoji, osim ako to nije ono za šta sam oduvijek znala, i ono za šta znam da nije usiljeno nego je moje vlastito. Ako autentično ne gledamo kao nešto drugačije od mase, tu ne znam mjeru između sebe i drugih, ali drugi vjerujem da znaju.
Ne kažem da se prilagodim tuđem pov-iju, ali da me povrijedi kad je drugačiji od mog – povrijedi.
Ja sam ti rob teorije relativnosti u svakom pogledu.
Btw inspirisala si me za jedan dio ove objave.
Jednostavno je, ustvari, izazito misaono kompleksno.
Evo zašto: Ja pod autentičnošću podrazumijevam odanost sebi, pravom sebi, da li u trenutku ili naknadno (ispravljanje) kada se radi o istoj stvari u vezi s kojom ponašanje ispoljavamo.
A, vidiš, ti ovdje “pukneš” baš zanimljivo nešto:
“Ako autentično ne gledamo kao nešto drugačije od mase, tu ne znam mjeru između sebe i drugih, ali drugi vjerujem da znaju”.
Svojevremeno je Selina ružila Jarčicu što ja-pa-ja na njenom postu, pa ću i ja japajapati, ali zato da bih na svome primjeru, jer sam ovo dijagnostifikovala i promislila, pokušala plastično objasniti na šta tačno mislim.
Ne znaš mjeru između sebe i drugih na način gdje, iz rakursa perspektive, počinju drugi, a dokle si ti?
Shvatila sam ovaj citat tako, možda apsolutno pogrešno.
Uz tu ogradu, upoređivala sam sebe sa drugima u dijelu intuicije – imam li je ja u mjeri u kojoj neke meni bliske, ali i dalje ženske osobe tvrde da je imaju?
Zaključila sam da je nemam u toj mjeri, zabetonirala to. Neću sada ulaziti u meritum zašto sam do takvog zaključka došla, predugo je.
Međutim, danas smatram da imam skroz dobru intuiciju. Pitanje je samo na koji je način želim slušati, na koji način oblikujem tip slušanja vlastite intuicije? A, slušam je.
I onda, kad skontaš, mi smo dinamična bića. Učimo, mijenjamo se. Nismo ono što smo bili juče i u vezi s čime smo već zauzeli stav, definisali se i stavili u košaricu, kategoriju.
Naše definicije nas samih također moraju biti dinamične.
Summa summarum – kao dijete sam imala veoma razvijenu intuiciju. Onda sam je uspavala – zakržljala je. Onda je, možda kao alat iskustva, ponovo proradila i počela sam je slušati, ali ne na način na koji sam to radila u djetinjstvu.
U vezi s povrjeđivanjem i povrijeđenošću… Svijet se ne može dogovoriti oko objektivnih, mjerljivih, vidljivih činjenica isto za sve .
Sada, subjektivna stvarnost.
Razumijem zašto te to povrjeđuje. Kada se vanjska činjenica osporava, onda tu mogu biti prisutni razni motivi, između ostalog i bezočno laganje. I, to je to. No, kada unutrašnjost druge osobe neusaglašeno sa nama doživljava djelić naše unutrašnjosti, posebno ako su u pitanju bliže osobe ili osobe sa kojima provodimo puno vremena – to jeste playground da boli. Ipak, predlažem da ovdje ne uključujemo teoriju relativnosti, nego optiku, prelamanje svjetlosti u staklu. Osoba X koja pojma nema šta je u ovom času, jer je o sebi zauzela stav juče, tebe vidi neusklađeno s tvojim unutrašnjim pogledom, a ni tvoja današnja slika nije u potpunosti usaglašena s tvojom slikom o samoj sebi juče.
Zato, zaista to mislim, u svemu treba jednostavno usporiti. Polagano, da bi se svjetlost u staklu složila na pravo mjesto kod svih učesnika.
Pokušati primiti k znanju i pratiti. U tom procesu je onda i učenje i trista nekih čuda.
Zaista mislim da učenje ima veći impakt na čovjeka od boli koja je simptom povrijeđenosti. Može to biti samo pitanje kanalisanja u učenje; samog sebe u prvom momentu zavaraš višim ciljem, a itekako se “isplati” ustvari. Potom polako ulazi u rutinu/doživljajno-ponašajnu naviku i tako…
Meni je okej da ljudi ja-pa-yappaju (sigurno znaš zbog kćerke šta je yap) 😀
(pročitam ostatak kasnije :* )
Brzo čitaš🤗
Zapravo si se jako malo dotakla sebe, mislila sam da će biti više.
Intuicija je još jedna bitna stavka svega ovoga.
To što kažeš usmjeriti na učenje, a onda spominješ i intuciju, mislim da je to zapravo pravi mir kad se to dvoje preklopi fino, intuicija i racio, ali to je vizuelno kao 2 sinusoide, pa su neke tacke momenti preklapanja mira kod mene. Tada mislim da te ne dira tuda “optika”.
Sto se tice autentičnosti nisam na to mislila, ali ponekad mislim i o tome, kao koje svijesti se dokle preklapaju, ali baš kao što kažeš zakomplikovat ćemo.
Voljela bih stvarno čuti kako sada koristiš intuiciju. Razumijem te za to poređenje, ima tako ljudi kažu “moja intucija” isto da bi opravdali svoja sranja, oskrvnavili smo tu riječ.
“Samo tuđim očima mogu se vidjeti sopstvene mane.” Kažu Kinezi. Budala misli da je uvijek u pravu. Pametan sumnja.
Sigurno… Mislim da bi se tebi svidjela ova serija iznad 🙂
Nekad pomislim da imam mosnji mozak ili sam u muskom pov.
Mene ne povrjedjuje tudji pov mene, jer davno sam prihvatila cinjenicu da ce te øjudi percepirati bila ovaka bila onaka, bila ja Isus,buda,Muhamed uvijek ce njihov pov drugaciji biti,nekad slican mom nekad ne, pa me i ne povredjuje. Savrsenstvo ne postoji to je domena svevisnjeg tamo neki divine bsova.
Moj Ted talk je zavrsen💀
muski mozak* kakva greska🤣🤣
Hahaha pa o tome i pričam, voljela bih na par dana mušli mozak da malo odmorim. Blago se tebi, blago ti se 😀
Ću ti anegdotom. Danas su žene, moje radne kolegice pred penziju, čitav dan na zidovima svojih fb profila kao dobre duše dijelile slike Jordija El Niña Polla, inače porno zvijezde, ubijeđene da promovišu nekog Sulju Keserovića iz Kalesije kao našeg hudog i ubogog Bošnjaka za kojeg niko ne mari, a on duša i naš ponos. To sad o namjerama koje, kad su površne i stihijske, evo šta dobiješ.
I drugo, i ja sam se smijala, i svi su se smijali i niko ih nije upozoravao na to, jer su svojim postupcima odranije to, nekako, u svijesti svih, zaslužile.
Ko je u ovoj priči zao a ko dobar…neka ranija verzija mene bi o svojim postupcima studije pisala.
Hahaha Internet je predivno mjesto
(p.s. “izmaglice” ti li si?)
Da 😉
htjela sam reći da te se ne sjećam od prije puno :/ , ali mislim da će u tome biti čar, kao drag film kojeg si zaboravio i gledaš ga kao prvi put ponovo
Pa tako se nekako i ja osjećam kad o sebi sad mislim 🙂
Čitamo se🌻