longpost longboard 🛹

Moram priznati da bih pisala puno češće da nemam internalizovani stid da sebe vidim na naslovnici kako se pomičem dvaput dnevno. Tu mi nekako jedino fali više ljudi na ovom blogu, nije da bi’ ih ja čitala kad bi svi bili tu (osim ako mi nisu interesantni), nego da zatrpaju feed, pa da se tu negdje moj blog ni ne primijeti kad nešto objavim.

Ne znam otkud je došla potreba za pisanjem, nije bila moja originalna ideja da se vratim i da pišem i da pratim šta se dešava na blogger.ba, to je bio dobroćudan savjet meni bliske osobe (a nije mi se teško navući na nešto). Iskreno me smara ponekad što ljudi ovdje misle da znaju druge ljude i da im je dovoljno par objava da mogu procijeniti nešto ili biti vrhovni sud. Najviše me smara kad vidim da je neko ušao u ulogu tog superiornog. Mislim svako sigurno zna za sebe šta i ko mu odgovara, ali kad vidim da neko to svoje mišljenje pokušava da preacha, i drugima da nametne, to me onako baš baci u duboku misao. Ne mogu da prokapiram ljude. Nije teško zbrojit 2 i 2 i skontat da i mene to odbija od pisanja, jer se dajem u ruke nekoj masi od 10 ljudi da budem “pročitana” (tu dobro dođe ako ljudi pri pisanju imaju neku personu, pa se mogu odmaći od nje).

A obećala sam sebi da ću se ove godine truditi da budem ekstrovertnija, i da taj stid od komunikacije izbacim (može se vidjeti po broju komentara ovdje npr.) i da ne overthinkam.

To se logično kosi sa mojom nekom teorijom da je bitnije ne govoriti, nego reći nešto pod svaku cijenu (komentari napisani u izgubljenoj noći padanja bloggera). Ali ima tu i do stvari koje se govore… recimo da stvarno vjerujem u misli kao sredstvo koje navodi vodu na naš mlin (ako dobro koristim ovaj izraz). Voda je u ovoj metafori sudbina, a misli su mlin, recimo.

Evo npr. ja sam ušla u misao da me posao umara, i da trunem ovdje u kancelariji i da ne pridonosim zajednici, baš je teško izaći iz te misli kad te jednom obuzme, a još je teže ne primijetiti kako mi je to promijenilo bivstvovanje. Što je najgore, počinjem da mislim da će mi tako biti s bilo kojim poslom, osim ako ne krenem da metem ulice i sadim drveće.

Posavjetovala bih se s profesionalnim nekim oko ovoga, da nemam lični prezir prema terapeutima. Mislim da oni od ljudi prave parazite, i zadržavaju ih namjerno u lošim mislima, umjesto da se osvrnu na nešto pozitivno. Usto kad krenu sa pitanjima oko problema u porodici ili prošlosti, to samo pravi razor, a budala će nasjest na ta pitanja i kad nema razloga (nikako nisam pobornik te teorija, da svako od nas nosi iz djetinstva traume, nekima je to najljepši period). Problem je u nama samima, a oni nikako to da skontaju, ili su lukavi i svjesni čovjekove egocentričnosti i potrebe da uvijek krivi nekog drugog za svoje probleme. Jedan period sam probala ići kod njih zbog ovog problema kad me uhvati besmisao i manjak motivacije. Dvije seanse sam uvjeravala gospođu da mi je sve okej kući, da su mi roditelji najveća podrška, da idemo dalje s pitanjima. Žena nije mogla da skonta koliko mene moralno muči postavka kapitalizma i šta ti ljudi rade s tolikim parama. Postoji još jedan problem, a to je da sam jako rano ušla u poslovni svijet, sa 22 godine. I to ne nešto malo sa strane, nego full time posao u struci, kojeg radim i sada. Možda sam samo umorna… postoji i ta opcija.

Uvijek mi je bila želja uzeti 3 mjeseca neplaćenog i otići u Portugal, učiti surfati (navodim misli 🌊𒈔).

p.s. small steps do tog je to što planiram kupiti longboard, pa ću se učiti malo balansu na dasci ako ništa, možda me i ta vožnja prema poslu motiviše da dolazim ranije, a motiviše me već najviše što će mi djeca aBd moći reći da su imali cool mamu.

32 Comments

  1. Uvijek i zauvijek preporučujem svoga terapeuta jer na prvoj sesiji mi je rekao – cilj mi je da te se što prije riješim. Nikad nije pričao protiv moje porodice, tražio je uzroke ali nije optuživao i na kraju mi je i pomogao. Više od god dana ne razgovaramo, ponekad pričamo – sad većinom o pojmovima u psihologiji, o svijetu, o ljubavi, o pametnim stvarima, pa čak i kapitalizmu. Možeš ga naći na psihotron tačka ba.

    Ostalo nemam snage danas da komentarišem, nisam svoja ❤️

  2. Piši, vidiš kako Selina zajaše naslovnicu pola dana 🤣

    Nekome se nećeš sviđati ni ti, ni pisanje, ali meni hoćeš 🤗♥️

  3. Neko će biti pop (od popovati), neko će biti stidljiv i obazriv da se previše ne ispoljava; drugi neće shvatati prvog, prvi neće shvatati drugog, ali su u zajednici, ako je zajednica, svi slobodni da se ispoljavaju ili neispoljavaju. Bit je tolerancija i zajedništvo i ipak neki uzusi i granice.

    Ja recimo volim kada neko “zatrpa” naslovnicu, ako mu je to inspirativan period, jer to sa inspiracijom uglavnom ide u nekoj ciklici, fazama. Jednostavno, volim čitati inspirativne tekstove ili prosto pratiti taj inspirativan period blogera.

    Za psihoterapiju se dobrano slažem. To bi, primarno, za prosječno zdravu i većinsku populaciju zapravo trebao biti razgovor, inspirativan i stručno vođen da nam samima pomogne u traganju za uzrocima, koji su uvijek u nama. Po Frojdovoj školi se većina vraćaju u djetinjstvo i analiziraju dom. Kao da je fora da ONI upoznaju habitus, a ne da navode da čovjek sam dođe do odgovora za koje će on, i samo on primarno i znati kada su pravi!

    • Ma jedno je popovati ZA (pozitivno), a drugo je popovati PROTIV (negativno).

      A postoji jednostavno scroll dalje, ako nemaš ništa lijepo za rec, ili ako te se ne tice.

      Meni krivo bude na tim terapijama zasto je to traganje za uzricima, sto nije traganje za odgovorima… nikako to ne kontam. I sto bas moras sam donijeti odgovor, kad ti vidno treba savjet.

      • Opštepoznato je da ljudi ne vole savjete Undine.
        Odmah bude: “Popuje!”.
        Teško je narodu ugoditi. Osim toga, svi volimo, i to je psihološki zdravo, da budemo glavne uloge u vlastitoj priči. Malo zanimljivog potiska u pravom smjeru i čovjek će sam sebi upriličiti odgovore i biti time zadovoljan. Jer, ne varajmo se, malo je ljudi koji su imuni od toga da im neko, bilo ko, ne valja zbog ovoga ili onoga. Uostalom, pogledaj svoj post, a ja ću nagrabusiti što rekoh istinu🥹

        • Ma nećeš nagrbusiti jer te nisam najbolje ni skontala.

          Vjerovatno impliciras da je i moja objava neki vid popovanja, od čega ne bježim. Ali ja ovdje pišem na svoj blog sama sebi, ko pronađe pozitivno nešto u tome dobro i jest.
          Ili možda misliš da meni neko ne valja, ali nije neko – “neko”, nego *radnja koja me baš, priznajem, ne usrećuje*, razdvajam to dvoje, a posebno razdvajam jer je ovo virtualno, i ne dam sebi za pravo da kažem da ja “nešto znaam” hah. Ili misliš na same terapeute koji meni, priznajem, ništa ne valjaju. Ni zbog ćega od toga nećeš nagrbusiti, sve mi je to svejedno, tako je kako je.

          Nisam primjetila da ljudi bježe od savjeta, možda neki stariji tvrdiglaviji, ili neko ko misli da je pokupio pamet svijeta, većina ljudi što znam vape za pričom i dobrim savjetom, evo uzimam sebe kao primjer.

          • Sretnik si, zaista, ako si okružena ljudima koji vole (očigledno dobroćudne) savjete. Zaista!

            Ne, nisam podrazumijevala da je ovaj tvoj post popovanje (iako, ok., može se shvatiti i na taj način – neprecizna sam bila), nego da ti taj “neko” (taj neko ko mimo svoga bloga zalazi i “dijeli” PROTIV popovanja – mislim da sam precizno citirala) ne valja. Naravno, ima generalno ostrašćenih ljudi koji su (gotovo) kontra protiv samog koncepta života, mira, ljubavi, no njih ne vidim na Bloggeru, zaista! Ostalo, uz neke bazične uzuse i poštovanje – zaista, sve mi valja.
            A, da ti pravo kažem, nekada bude i istine u tom popovanju PROTIV, nije mi se jednom desilo. I onda, kada uklonimo sav višak, samo se svodi na slijedeće – da li je taj neko popovanje PROTIV trebao šminkati toplijim tonom ili reći tim nekim pretpostavljeno suvljim tonom? Ton onda zavisi od unutrašnjeg stanja tog “nekog” i sve tako, vrtložno.

  4. Ne znam longboard al mogu na obični skejt… pa kad naletiš možemo na “hvala vam na višku inspiracije” negdje…

    • Hahah može, ali slutim da ćeš me navesti da izvodim i trikove, za šta longboard nije podoban.
      Prepustit ću se lošem uticaju ako bude tako.

  5. kristalni

    Zato ja i navijam za staru platformu. Mogao sam cijeli dan provesti u nekom svom kako ja to nazivam “ljechenju’ jer prirodno volim koristim rijechi ali zatrpacu naslovnicu i sta onda. I onda isto tako jave se skoro svi iz ove umanjene platforem, neko vezano za post, neko skroz nevezano i ne znam vishe gjde sam posho ni dosho, ali imam isto tako zadatak zadan da budem ekspresivniji.
    Imam osijecaj da psihijatri vise traze sta nije u redu da bi covjeku uvalili bobu, dok psiholozi i socijalni radnici traze rijesenja i sta bi bilo od pomoci na primjer danas a ne zalazenje u neku duboku proslost (osim, iz licnog iskustva, kad radimo EMDR za PTSD onda je neminovno da ce se mozak shaltati na sve vremenske periode zhivota u nastojanju da izbalansira racionalno i emocionalno). Ova moja bash i nije nesto da mi ide niz vodu, znamo jedno drugo poceti “iz cipela izbijati”.

          • kristalni

            Naravno. Medjutim radim na ekspresiji a pisanje privatnog dnevika mi je introspekcija. Kad ispustim nesto u eter je drugacije nego kada napisem u dnevnik i zatvorim ga i stavim u ladicu.

  6. Niko ovdje ne piše samo za sebe, ili samo sebi. Jer da je tako ne bi se pisalo ovdje.
    Ljudi previše sebi uzimaju neke komentare, krivo shvaćaju napisano i onda eto drame.
    Rekla si i sama, ne sviđa ti se, zaobiđi 🙂

      • Da, možda čuješ neki pametan savjet.
        Inače ja volim zezanciju kroz komentare, od drame se udaljim ako me se baš ne tiče.

        • Tako i treba.

          Ma drama ovdje uvijek nešto pasivno agresivna, a ja se samo osvrćem malo, iako nije vezana za mene, jer mislim da treba ovo da bude safe space.

  7. Zažmirim kad znam da slijedi moj post na naslovnici i pravim se da ga nema ili većinu toga ne objavim, ali sačuvam 🤣 Tako da ti nemam šta korisno reći, osim da mi je drago kad pišeš 😊

    • Ups, ranije objavih

      Za posao, garantujem da jesi samo umorna. Ja sam isto pocela raditi s 21 i nisam stajala do ovog ljeta, kad sam tempirala otkaz u staroj i pocetak u novoj firmi tako da sam imala dva mjeseca off. Najbolja! Odluka! Ikad!!!! Ako si ikako mozes priustiti, uradi to. Makar ne isla nikuda i sjedila u svom gradu, svima treba period za dekompresiju

      A za portugal, tamo sam u aprilu. Bujrum koji dan na voznju skejtom :p

Comments are closed.