O poslu i moja trenutna

Ništa mi ne govori jače da sam pogriješila struku ko kad uđem na linkedin i vidim uspješne ljude o čemu pričaju. Ne znam kome oni misle da su uzor, posebno ako znaš kakvo izrabljivanje iza toga stoji. Ako je to neki vrh – could not be me.

Druga stvar koja mi govori da sam pogriješila struku je sam moj posao. Apsolutno ništa smisleno nema u ovome što ja radim. Ako išta, mislim da pomažem bogatim da budu bogatiji, a siromasima vjerovatno i odmažem kao karika u ovom nekom lancu dešavanja.

Treća stvar je to koliko mene moj organizam i generalni splet dešavanja upozorava na to. Oči mi se crvene, boli me noga od sjedenja, i generalno me deprimira kancelarija. Mislim da sam sa 17-18 trebala više da razmišljam gdje želim da budem, a ne ko želim da postanem. A generalni splet dešavanja je takav, da sam taman pred kraj jednog posla jutros dobila masu izmjena koje moram da napravim. I evo me blejim u ekran od jutros i nadoknađujem znanje o pop kulturi (čitaj: čitam komentare na yt).

16 Comments

  1. Vako da ti kažem – imam diplome u obrazovanju i radila sam u školi 10godina. Najbolji period života. Sad radim petu godinu u ofisu u prodaji, mnogo posh posao, mnogo gospodski posao, jer je IT i jer ova država tetoši žene i sve super stoji blah blah. I kad je Vasionka upitala da li ću ostati ovdje, moj odg je – ne. Zašto? zato što je cijelo moje srce u školi i sa djecom. Ja u ovome ne vidim sreću ni zadovoljstvo niti me to ispunjava. Jedan kolega kaže da voli i ovu državu i ovaj posao jednom mjesečno, kad legne plata. Ja volim ovu državu i posao nekoliko dana u godini, osim platnih, kada dobijem veliki deal i kada ostvarim kvotu. Bude mi drago što sam nešto ispunila, a to je radost tek nekoliko puta godišnje.

    I onda sam shvatila – ovo me ne ispunjava. Zato ću da odem. Tamo gdje me srce vodi bez obzira što je plata u školi 3x manja, džaba – srce je srce.

    Eh tako i ti, da te ne boli noga, da ne stresiraš, da ne razmišljaš, da ne misliš kako drugi – za srcem.

    A što se linkedina tiče, come on, ko još u to vjeruje. Kako ono kaže – i na autobusu piše lasta pa ne leti.

    Ako ti se ne sviđa gdje si, pomjeri se, nisi drvo.

    ?❤️

  2. Ne mora značiti da si totalno fulala profesiju, možda bi samo ne radiš u dovoljno dobroj firmi, firmi koja cijeni ljude. Ili bi te mozda više zanimalo da radiš za sebe (ako je to moguće). Puno toga ovisi o firmi u kojoj radimo. Ja dok sam na početku radila u jednoj manjoj firmi, gdje ti je imao tko pomoći i pokazati, sav moj posao mi je bio divan i bila sam puna poleta. Sad kad radim.u jednoj većoj firmi, koja se gusa u prsa kako je dobra, velika, kako radi međunarodne firme, uopće ne osjećam neku volju za napredovanjem jer mi fali to nešto.

    Ali ako si stvarno sigurna da ti ne paše ,uvijek možèš radit nešto drugo i nemoj se toga bojati.

    • Ma sigurno, mogu se zamisliti da vodim posao u struci.
      Isto tako se mogu zamisliti na nekom bezbrižnijem mjestu, da imam kafić i branč mjesto ili cvječaru ili nešto, kao finalnu fazu bunta za besmislene sujetne profesije.

      • Ista stvar, prvo kad pomislim da bi mogla radit izvan struke, padne mi na pamet cvječara. Ne znam jeli to klišejski za žene, ili blaga eko poljoprivreda bez stresa

  3. kristalni

    Ti si ja prije dvajs godina. ima nade da se izvuces, a mozda ka’ i splicanin Shokre stepenicam estrade uspnesh.

    • Da, ali eto baš mi krivo što sam provela većinu faksa stvarno vjerujući da sam ja TA, da ništa drugo za mene nije. Voljela bih da sam barem radila u toku faksa na nekom bezveznom mjestu, a ne odmah u struci, možda bih ovo više cijenila, a i prije skontala da ništa nije predodređeno za mene samo tako. Hajd, vidjećemo…

  4. Nedavno sam kod Laure rekla: Da mi milion godišnje plate da ponovo obavljam poziciju višeg ili srednjeg menadžmenta, ne bih više nikad!
    A, profesije sam mijenjala oduvijek. Čim se igrica prekuca (period od 10-15 godina) u jednoj profesiji, mijenjam i učim sve ispočetka. Tako mi je uzbudljivo. Do sada mi je uspijevalo da mi se i satnica konstantno uvećava.

  5. Kad sam na terenu, da je kako sjest'… kad sjedim, da je hodat’, dosadno…

    … sve sam više da je malo ništa. Ono, ne dugo, šest mjeseci-godinu. Da se presaberem. Znam i o čemu ti pričaš.

Comments are closed.